Važnost ljudskog kapitala u kreiranju blagostanja

19 kol 2016

Moderna ekonomija temelji se na inovacijama i primjeni tehnologija koje su rezultat intelektualnih dostignuća prethodnih generacija. Ukoliko pojedinci i organizacije ne nastave ulagati u razvoj i kreiranje novih intelektualnih vrijednosti, moguće je očekivati stagnaciju i pad općeg društvenog bogatstva. Je li praktični uspjeh ideje direktno ovisan o stupnju intelektualnih te u skladu s tim i kulturološko-moralnih karakteristika pojedinaca i društva u cjelini, donosimo u nastavku ovog teksta.

Ukoliko je odgovor na ovo pitanje potvrdan, važno je utvrditi i u kojoj mjeri ideje pojedinaca mogu utjecati na stupanj financijskog blagostanja društva u cjelini. U protivnome, negativan odgovor na ovo pitanje znači i potrebu razmatranja drugih faktora koji utječu na kreiranje financijskog blagostanja društva.

 

Definicija ljudskog kapitala

Izraz “intelektualni” znači da je izvor tog kapitala intelekt tj. znanje u različitim oblicima, a susrećemo se s njegova dva oblika[1]:
Materijalnom → u obliku planova, nacrta, patenata, licenci, baza podataka, priručnika, poslovnika, korporacijskih standarda, kompjutorskih programa, itd.
Nematerijalnom → koji je u glavama zaposlenih (znanje, vizije, sposobnost djelovanja, rješavanja problema, leadership, kultura, iskustvo …), a u literaturi se naziva skriveno znanje (Tacit Knowledge (engl.)). Osim znanja zaposlenih (ljudski kapital) teorija intelektualnog kapitala temeljena je i na strukturalnom kapitalu i kapitalu klijenata.

U ovoj definiciji pojmova naglasak će biti na jednom, od tri moguća, pojavna oblika nematerijalnog IK-a, odnosno ljudskom kapitalu kao izvoru ideja i blagostanja. Dakle, ideje kao rezultat svrsishodne upotrebe ljudskog kapitala, nositelj su blagostanja pojedinca i društva, odnosno izostanak ideja i kreativne upotrebe ljudskog kapitala dovodi direktno do smanjenja blagostanja, kako pojedinca, tako i društva u cjelini.

 

Blagostanje i ljudski kapital

Ukoliko promatramo IK prvenstveno sa stajališta nematerijalnog oblika odnosno ljudskog kapitala, onda se za čovjeka, kao stvaralačko biće, može reći da njegova ekonomska vrijednost na tržištu rada direktno ovisi o stupnju njegovih stvaralačkih sposobnosti i znanja. Međutim, ako pojedinac koji posjeduje određene kvalifikacije ne uspije “prodati” svoj IK, zbog npr. prenaprednih ideja koje nisu prihvatljive za trenutačne tržišne i društvene uvjete, postavlja se dodatno pitanje: je li i u kojoj mjeri na vrijednost IK pojedinca utječe stupanj IK društva kao cjeline odnosno drugih pojedinaca i njihovih intelektualnih kapaciteta?

Imajući na umu da se ljudski kapital može povećati samo investiranjem u obrazovanje i nove vještine, od posebne je važnosti kreativno uposliti nematerijalni IK odnosno “obrtati” ovaj kapital kao što to činimo i s drugim materijalnim oblicima kapitala ( npr. zalihama robe). Ne smijemo zaboraviti da svaki izostanak kreativnog obrta IK, uvijek podrazumijeva i njegovu amortizaciju u određenom, obično dužem, vremenskom periodu.

Naime, vještine koje su bile korisne i tražene, uslijed neprestanih promjena u okruženju, mogu vrlo lako postati zastarjele. Stoga, konstantno ulaganje u nova znanja i vještine prilagodljivosti postaju važna komponenta vrijednosti ljudskog kapitala. Ukoliko su “zalihe” ljudskog kapitala smanjene (ili povećane) uslijed promjena u okruženju, postavlja se kao potreba utvrditi upotrebnu vrijednost ljudskog kapitala, te samim time i ukupno blagostanje u društvu.

Uobičajeno je da društva koja su radno intenzivna imaju za rezultat izostanak ulaganja u IK. Postizanje povećanja produktivnosti rada, u ovim i ovakvim društvima, bez dodatnog ulaganja u npr. materijalni kapital nije moguće postići. Međutim, nakon izvjesnog ulaganja u materijalni kapital (npr. nabava nove opreme za rad), a s ciljem postizanja veće produktivnosti rada, neminovno postaje i dodatno ulaganje u IK, jer bez odgovarajućih vještina (neophodnih za upotrebu suvremene opreme) sama materijalna sredstva neće biti moguće koristiti za stvaranje novih vrijednosti, čak štoviše njenom neodgovarajućom upotrebom moguće je ostvariti dodatne materijalne gubitke, ne samo u pogledu pada produktivnosti rada, nego i u smislu trajnog oštećenja nestručno upotrebljene suvremene opreme.

Ako je stupanj blagostanja, ali i ljudskog kapitala društva “skroman”, ne može se očekivati da “nadareni” pojedinci u takvom okruženju uspiju u cijelosti kapitalizirati i “utržiti” vrijednost svoje intelektualne imovine. To znači da, ukoliko društvo kao cjelina ne polaže dovoljno pažnje na značenje utjecaja IK-a na kreiranje blagostanja, nije moguće za očekivati da će pojedinci, samostalno ulažući napore u razvoj vlastitih intelektualnih sposobnosti, postići povećanje blagostanja društva kao cjeline.

Jedno je sigurno, bez unaprjeđenja intelektualnih vrijednosti pojedinaca nema niti povećanja financijskog blagostanja društva kao cjeline. S druge strane, povećanje financijskog blagostanja pojedinca moguće je postići i bez posjedovanja “značajnijih” intelektualnih karakteristika pojedinca (npr. organizirani kriminal i druge nezakonite aktivnosti pojedinaca). Međutim, kad na takav način stečenu materijalnu imovinu, u zakonom propisanim okvirima, treba ponovno oploditi bez adekvatnog IK-a nastaju “problemi” kapitaliziranja iste, odnosno neminovno dolazi do urušavanja ranije stečenog kapitala.

 

Priroda upotrebe blagostanja i ljudskog kapitala

Bitna razlika između materijalne imovine i nematerijalne imovine, odnosno ljudskog kapitala kao oblika IK-a, je u činjenici da se materijalna imovina upotrebom troši, za razliku od ljudskog kapitala kao nematerijalne imovine koja se upotrebom povećava ( npr. stjecanje novih znanja i vještina). Kako je onda moguće postići balans između ove dvije kategorije?

Imajući na umu da se prirodne znanosti bave istraživanjem različitih oblika “inteligentnog” djelovanja, gdje je ljudska inteligencija jedna od temeljnih kvaliteta po kojoj se čovjek razlikuje od svih drugih bića i koja mu omogućava da se izražava kao ljudsko biće. S druge strane, suvremena psihologija smatra da je inteligencija jedan od faktora ličnosti koja je odgovorna za postojanje individualnih razlika pojedinaca.

Upravo dvojno izražavanje ljudske prirode: niža priroda ili nagonske karakteristike čovjeka i viša priroda koja izražava najplemenitije u čovjekovu biću s ciljem ovladavanja niže prirode je osnova stvaranja ili erozije blagostanja. Izražavanje “savršene inteligencije” dugotrajan je proces usvajanja znanja i iskustava, gdje “onaj koji napreduje” mora naučiti koristiti svoje sposobnosti te postati svjestan svojih postupaka i motiva koji ga pri tome vode.

Niža ljudska priroda svodi se na formulaciju: “Ja – prvi i jedini”, dok viša ljudska priroda označava impulse koji usmjeravaju svijest čovjeka prema spoznaji vlastite svrhe i mjesta u postojanju. Dakle, tek spoznajom i upotrebom svoje više ljudske prirode može se reći da će pojedinac postati nositelj intelektualnih vrijednosti i stvaratelj blagostanja društvene zajednice.

Nasuprot prirodnim znanostima, društvene znanosti neminovno promatraju čovjeka kao socijalno biće i pri tome proučavaju živote grupa ljudi i pojedinaca. Tako se ekonomija, kao jedna od društvenih disciplina, bavi istraživanjem pravila i vještina upravljanja imovinom (materijalnom i nematerijalnom) radi postignuća najveće koristi uz najmanju žrtvu.

Ukoliko se pod blagostanjem podrazumijeva činjenica da pojedinac ili društvo ima više materijalnih sredstava, najčešće novca, u odnosu na prosjek, smatra se da tom pojedincu odnosno društvu, u materijalnom smislu, ništa ne manjka. Dalje, blagostanje se može promatrati i kao multidimenzionalni i holistički pristup životu koje podrazumijeva: emotivne, intelektualne, socijalne, radne i duhovne aspekte života pojedinca.

“Živjeti da bi se trošilo”, moto je potrošačkog društva čija je osnovna karakteristika da se vrijednosti i socijalne norme pojedinca i društva promatraju sa stajališta uspješnosti u potrošnji dobara i usluga. Dakle, “uspješni” su oni pojedinci i društva koja više troše, a mjerilo uspješnosti se uglavnom mjeri materijalističkim porivima i trenutačnim zadovoljavanjem istih te visokim stupnjem individualizma i odvajanjem od društva, uz konstantno natjecanje za što većim “gomilanjem” materijalnog bogatstva.

Kako je onda moguće u potrošačkom društvu kreirati blagostanje na način da, u materijalnom smislu, ničega ne nedostaje?

Odgovor na ovo pitanje pronalazi se upravo u suvremenoj psihologiji koja polazi sa stajališta da postoje individualne razlike pojedinaca, kao bogatstvo društva, ali da pri tome svaki pojedinac treba težiti ulaganju u vlastitu višu ljudsku prirodu te da usmjerava svoju svijest ka spoznaji vlastite svrhe u kreiranju blagostanja društva. Razvojem svijesti ljudi da ideje pojedinaca predstavljaju blagostanje, nematerijalnu imovinu društva, polazni je korak pri tome.

Dalje, kreiranje ideja bez uspješne materijalizacije istih ne može doprinijeti povećanju blagostanja, ni pojedinca, a još manje društva. Spremnost da se ustraje u materijalizaciji ideje, od presudne je važnosti za uspjeh intelektualne kreacije, jer put do blagostanja nije lagan, ali su zato plodovi uspjeha “slatki”. Naime, suvremene teorije menadžmenta i organizacijska praksa najrazvijenijih globalnih kompanija koje svoje poslovanje zasnivaju na IK (Google i sl.), a čije se poslovne vrijednosti temelje na “slobodnom” djelovanju zaposlenika, kojima se odobrava da određeni broj radnih dana/sati u tjednu provedu u samostalno definiranim radnim zadacima ( kreiranje ideja i projekata kojima bi se željeli baviti i sl.).

Nadalje, inovativno radno okruženje koje su ovakve organizacijske kulture kreirale za svoje zaposlenike, kao i svi prateći sadržaji (restorani, rekreacija i sl.) u okviru radnog okruženja s posebnim pogodnostima za zaposlenike, značajno su utjecali na “oslobađanje” kreativnih sposobnosti zaposlenika, jer se nisu morali intelektualno “zamarati” zadovoljavanjem primarnih prirodnih potreba (npr. glad, održavanje zdravlja i sl.).

Ovakav koncept poslovnih modela ima korist kako za pojedince, koji uz zapošljavanje imaju rješenja i druga egzistencijalna pitanja, tako i za poslodavca, koji dobiva maksimalno kreativno upošljavanje intelektualnih kapaciteta svojih zaposlenika, a u svrhu stvaranja novih vrijednosti za kompaniju i njene korisnike (potrošače, klijente) i blagostanja općenito.

 

Faktori utjecaja na blagostanje i ljudski kapital

Napredak označava, obično u pozitivnom smislu, razvoj društva. Veliki je broj faktora koji mogu utjecati na napredak društva kao cjeline, a promatrano kroz upravljanje ljudskim potencijalima koji su u pravilu uvijek nositelji napretka. U najvažnije faktore mogu se ubrojiti: kultura, obrazovanje-ljudski kapital, političko-pravni i ekonomski sustav.

Tako, političko-pravni sustav obično postavlja zahtjeve za određenim praksama menadžmenta ljudskih potencijala, kao što su: treniranje, kompenzacija, zapošljavanje i otpuštanje. Pravne regulative iz ove oblasti u mnogome odražavaju kulturu i društvene norme jednog društva.

Ekonomski sustav kroz poreze i druge kompenzacijske pakete u značajnoj mjeri utječe na prakse menadžmenta ljudskih potencijala. Tako, različiti troškovi rada ne odražavaju uvijek i stvarnu plaću zaposlenika. To znači da porezni sistemi mogu biti kreirani tako da redistribuiraju blagostanje uzimanjem većeg postotka dohotka osobe kako se ona penje na ekonomskoj ljestvici ili suprotno tome nastoje nagraditi osobe za njihov trud omogućujući im zadržavanje većeg dijela njihove zarade.

Kulturno podneblje sljedeći je faktor utjecaja na blagostanje i razvoj ljudskog kapitala. Tako su određene kulture poznate su po svom “hladnom” i primarno razumom opredijeljenom ponašanju, dok su druge kulture poznate po svom “temperamentnom” i emocijama opredijeljenom ponašanju. Tako za rezultat djelovanja ovih faktora imamo da su određena društva upravo zahvaljujući svom kulturnom naslijeđu i visokom nivou ljudske svijesti uspješno svladale izazove kriznih situacija uslijed nedostataka blagostanja, dok drugi nisu uspjeli niti u “dobrim”, a još manje u “oskudnim” godinama primijeniti mjere racionalizacije i štednje nedostajućih materijalnih resursa.

Presudna činjenica je da su, bez obzira na postojanje jednog ili više faktora utjecaja na blagostanje, ljudski potencijali nosioci razvojnih aktivnosti društva , ali ujedno i uzročnik svih “bolesti” istog.

 

[1] Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Intelektualni_kapital 

lejla-softic

Autor teksta: Lejla Softić, dipl.oec.  –  SoftConsulting s.p. 

Smatra kako u 21. stoljeću nije moguće postići napredak u karijeri bez kontinuiranog ulaganja u osobni razvoj te unapređenje znanja i vještina. Konstantno usavršavanje, važno je za uspješnu karijeru, otprilike koliko i disanje za naš život i zdravlje.

Ne propustite poduzetničke novosti i savjete

Ako želite primati mjesečni newsletter s korisnim sadržajima iz naše poduzetničke baze znanja, molimo vas da ispunite obrazac.

X